Reci mi, da li ti se ovo ikada desilo?

Uđeš u fitness centar s najboljom namjerom.
Odlučila si da se ovaj put stvarno posvetiš sebi.

Razgovaraš s nama, pričaš o tome šta te muči:
stalni umor,
bolovi u leđima,
tijelo koje više ne prepoznaješ,
osjećaj da si uvijek posljednja na listi prioriteta.

Razgovor ide lijepo.
Osjećaš se shvaćeno, saslušano, viđeno.

A onda dođe onaj trenutak.

Kada se spomene put, kontinuitet, posvećenost…
i u tebi se nešto stegne.

Javi se glasić koji kaže:
„Previše je.“
„Možda ne bih trebala trošiti taj novac na sebe.“
„Mogu ja i sama.“
„Nije pravo vrijeme.“

I prije nego što uopšte počneš…
odustaneš.

Taj osjećaj krivice jako dobro poznajem.
Vidim ga svaki dan u očima mnogih žena.

To nije manjak volje.
Nije lijenost.
Nije čak ni pitanje novca.

To je duboko usađena ideja da je briga o sebi luksuz,
da tvoje zdravlje dolazi tek poslije svega drugog:
poslije porodice, posla, drugih ljudi i njihovih potreba.

Zato biraš prečice:
treniraš „kad stigneš“
počneš pa staneš
mjesec treniraš, pa dva ne
obećavaš sebi „od ponedjeljka“
ili „kad prođe ovaj period“

Rezultat?

Osjećaš se umorno, frustrirano, razočarano u sebe.
I svaki put je sve teže ponovo krenuti.

Ali sada poslušaj ovo pažljivo:

nije tvoja krivica.

Niko nas nikada nije naučio da je kretanje čin poštovanja prema sebi.
Da se zdravlje ne improvizuje.
Da dobrobit ne dolazi slučajno, nego kroz kontinuitet.

Učili su nas da izdržimo, da trpimo, da „budemo jake“.
Ne i da se brinemo o sebi prije nego što tijelo počne da viče.

A tijelo uvijek govori.
Kroz umor.
Kroz bol.
Kroz pad raspoloženja.
Kroz osjećaj da nemaš više snage ni za šta.

Zato želim da znaš ovo:

-Ulaganje u sebe nije sebičnost.
-Nije hir.
-Nije „previše“.

To je najkonkretniji način da se ponovo osjetiš
snažno, stabilno i prisutno.

Dobro vođen proces ti vraća:
energiju
mir
povjerenje u vlastito tijelo
mentalnu ravnotežu
kontinuitet (onaj pravi, bez prisile)

A najljepši dio?

Ne moraš se „ubjeđivati“.
Dovoljno je da shvatiš odakle dolazi ta blokada zbog koje se osjećaš krivom kada biraš sebe.

Kada to razumiješ, pola posla je već urađeno.
Ostalo dolazi prirodno.

Zamisli kako bi bilo:
trenirati bez osjećaja krivice
ne odustajati na prvoj prepreci
prestati stalno kretati ispočetka
konačno biti u skladu s onim što radiš za sebe

To nije čarolija.
To je rezultat ispravnog, humanog pristupa koji poštuje tvoje tijelo i tvoj život.

Ako osjećaš da te ovaj tekst dotiče nemoj ga ignorisati.

To je tvoje tijelo koje traži pažnju 

Mi smo ovdje da te pratimo, ne da te osuđujemo.
Korak po korak.
Zajedno. 

P.S.
Osjećaj krivice kada odlučiš brinuti o sebi nije tvoja slabost.
To je samo nešto što te niko nikada nije naučio kako da otpustiš.