"Dao sam ti sve
u ovom svijetu stradanja,
dao sam ti sve i prosjak post'o,
pijanac bez nadanja."

Ponekad mi se čini da ovo nije samo stih,
nego osjećaj jednog cijelog naroda:
naroda koji je dao sve što je imao,
a na kraju prečesto ostajao
sa mrvicama u rukama,
sa zamagljenom sviješću
kao pijan
od ljubavi toliko jake
da te jedan dan uzdigne do neba,
a drugi dan baci
u najdublju tugu.

Bosna nosi taj osjećaj.
To je ljubav složena kao njena historija,
šarena kao njene kulture,
emocionalna, ukorijenjena u zemlji i sjećanjima.
Ponekad podijeljena,
ponekad neočekivano spojena,
ali uvijek duboko, duboko otporna.
Takvu ljubav prema zemlji
nisam vidjela nigdje drugo.

Ljubav i ponos prema prirodi,
prema svom gradu,
prema mahali u kojoj si odrastao.

A i oni što žive daleko
nose isti zov u grudima:
planine, rijeke, tradicije, kahva, jezik.
Mali, tihi, svakodnevni gestovi.

Patriotizam koji se ne maše zastavama nego se živi i vidi u malim, tihim gestovima:u pomoći komšiji, u čuvanju jezika, u bosanskoj kafi, u Bajramu, Božiću i Vaskrsu pod istim nebom, u poštovanju razlika, u ostajanju uprkos svemu.

A postoji i druga strana:
krv koja proključa,
frustracija prema politici,
nepovjerenje u institucije,
želja da se ode negdje daleko.
Voljeti Bosnu zna boljeti.
Zato se često voli iz daljine,
nostalgično, tiho,
sa tugom u grudima.

Na svijetu ne postoji
takav način ljubavi.
Jedinstven, visceralno dubok,
nekad gorak kao otrov, nekad sladak kao med.

I na kraju ostaje samo jedna istina,
najjednostavnija i najjača:
“Ja ništa neću,
što sam ti dao od srca.”
Jer tako Bosna voli nas,
a tako i mi volimo Bosnu.

Sretan Dan državnosti mojoj duhovnoj domovini Bosni i Hercegovini.

Poljem se širi miris ljiljana i neka vas prate stotine tambura, snaga, ponos i mir.