Desilo se posljednji put kada sam bila u Sarajevu.

Četiri mlade djevojke su se smijale i pravile selfije.

Turistkinje iz Saudijske Arabije.

Ništa neuobičajeno, osim što su se zabavljale imitirajući krik prikazan u statui “Nermine, dođi”, koja se nalazi u Velikom parku u Sarajevu.

Ljudi su prolazili ravnodušno pored te scene, osim jednog momka koji je dolazio s druge strane. 

Primijetio je i njih, i moj zapanjen, ogorčen pogled.

Dok smo se mimoilazili, rekla sam mu:

"Nemaju pojma šta rade."

On je slegnuo ramenima:

"Šta ćeš... turisti."

Ne mogu to da pustim. Zastajem. Ne mogu da okrenem glavu.

Prilazim im, ljubazno ih pozdravljam i pitam:

"Znate li koga predstavlja ova statua?"

Odmahuju glavom.

"Jeste li ikada čule za Srebrenicu?"

Na svom nesavršenom engleskom objašnjavam:

Srebrenica je bio najveći zločin protiv čovječnosti počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je u samo nekoliko dana.

On je Ramo Osmanović. U stvarnosti je zaista pozvao svog sina Nermina k sebi, vjerujući da će ga spasiti. Ali obojica su ubrzo nakon toga ubijeni.

Ona zabavljena iskra u njihovim očima nestaje, njihov osmijeh se gasi ne ostavljajući ni traga.

Tišina.

Izvinjavaju mi se. Zahvaljuju. I odlaze.

Znam da to nikada neće zaboraviti.

Lekcija je bila teška.

Poštovanje prema drugima, prema gradu koji ne poznajemo, prema njegovoj historiji i kulturi ne treba samo očekivati, nego ga treba i učiti.

Nikada nasiljem, već ljubavlju.

Šta mi je ostavilo gorčinu u ustima?

Ne toliko neznanje ovih mladih djevojaka koje nisu znale za Srebrenicu, to se može ispraviti, već ravnodušnost prolaznika. 

Onih koji samo gledaju i nastavljaju dalje i ne reaguju. Kao da nije ništa.

Glas Rame, i svih žrtava, danas vrišti još glasnije.

To je opomena protiv ravnodušnosti.

Poziv na aktivno sjećanje.

Na ljudsku odgovornost.

Jer nije dovoljno ne zaboraviti.

Treba djelovati.

Svaki put kada možemo.

Čak i samo sa jednom ljubaznom riječju, izgovorenom u pravom trenutku.

Vjetrovi rata danas pušu svijetom, a u kolektivnoj ravnodušnosti...

Ovo je prava tragedija našeg vremena:

ravnodušnost.

Više nije samo mržnja ta koja ubija. 

To su apatija, odvraćanje pogleda, neznanje, ono "ne tiče me se".

Sjećanje nije spomenik.

Sjećanje je izbor.

Izbor koji donosimo svaki dan.

#NeverForgetSrebrenica