Danas ćemo dobiti čestitke, cvijeće i možda neku lijepu poruku. Reći će nam: "Sretan Dan žena", ali ti znaš i ja znam da to nije praznik.

Jer biti žena danas još uvijek znači osjećati strah. 

Znači hodati brže noću, osvrtati se preko ramena, mijenjati put ako neko hoda preblizu. 

Znači morati objašnjavati, pravdati se, stišavati ton da te ne nazovu "histeričnom", smiješiti se da te ne prozovu "kisela". 

Znači biti manje plaćena, manje slušana, manje vjerovana.

Ali danas ti želim reći nešto drugo: nisi sama. 

Mnogo nas je. 

Mi smo jake. 

Mi smo umorne od prilagođavanja svijetu koji nas želi male, poslušne, tihe.

Danas ne prihvatamo samo cvijeće. Danas zahtijevamo poštovanje, sigurnost, slobodu. I činimo to svaki dan, sve dok 8. mart više ne bude potreban da nas podsjeti na to.

mart: ne cvijet, nego borba. 

Nisu nam potrebne mimoze, potrebna su nam prava. Nisu nam potrebne čestitke, potrebna nam je pravda. Nisu nam potrebne prazne proslave, potrebni su nam zakoni koji nas štite i kultura koja nas neće ubijati.

mart nije praznik, to je dan sjećanja i borbe. 

To je dan kada brojimo one kojih više nema: žene koje više ne mogu govoriti jer su ušutkane nasiljem, ravnodušnošću i državom koja nas ni danas ne štiti dovoljno.

Ako zaista želiš odati počast ovom danu, ne pokloni cvijeće – pokloni angažman. 

Govori. 

Izađi na ulicu na proteste. 

Potpiši peticije. 

Promijeni riječi koje koristiš, educiraj one oko sebe, glasaj sa sviješću.

Podrži one koji se svakodnevno bore za svijet u kojem biti žena nije opasnost. 

Dok se to ne ostvari, 8. mart neće biti praznik, već otpor.