“Samo ovaj put.”

"Nije to tako strašno.”

“Život treba i živjeti.”

Izgledaju kao bezazlene rečenice, zar ne?

Mali svakodnevni ustupci.

Ništa ozbiljno.

Ali dopusti mi da ti ispričam šta se dogodilo jednoj od žena koja nam se obratila.

U ponedjeljak je otišla u pekaru i kupila kiflu.

“Nisam bila organizovana da ponesem nešto zdravo od kuće,” opravdavala se.

Slegla je ramenima i nastavila dalje.

Srijeda: Preskočen trening.

“Bar sam danas malo prošetala.”

Petak: Cijelo veče kod kuće, na fotelji, skrolajući telefon i jedući grickalice.

“Ova sedmica je već ionako prošla… Išlo kako je išlo.”

Mjesec dana kasnije, zdrava ishrana i vježbanje postali su opcija, a ne prioritet.

Počela je gubiti motivaciju.

Počela je primjećivati nedosljednost ne samo u fizičkoj aktivnosti već i u svakodnevnom ponašanju.

Šest mjeseci kasnije, ta žena je dobila na težini, a njeni nivo nezadovoljstva i stresa porasli su za 100%. Svi oko nje primijetili su promjenu – na gore.

Lako se nervirala, noću nije spavala dobro, danima je funkcionisala samo uz kafu, ali kada bi sjela da jede, nije mogla da se zaustavi – neizostavni desert na kraju svakog obroka.

Ponekad bi se čak budila noću i otvarala frižider ili kutiju s keksima.

Nije bila kriva pekara u ponedjeljak, niti propušteni trening u srijedu.

Krivac je bio onaj “Ma, dobro je ovako.”

Jer evo brutalne istine:

Svako ponašanje koje tolerišeš postaje tvoj standard.

Ne postoji “samo ovaj put.”

Postoji samo ono što prihvataš i ono što ne prihvataš.

Baš kao i dijeta: mala kriška torte danas (“samo ovaj put”) vodi ka većim ustupcima sutra (“već sam prekršila plan”)…

…dok u jednom trenutku tvoj prvobitni plan ne bude potpuno zaboravljen.

A cijena?

Nije samo u brojevima na vagi.

• Osjećaš se demotivisano.

• Oni osrednji oko tebe osjećaju se opravdanim da ti kažu: “Rekli smo ti da nećeš uspjeti.”

• Ljudi koji su te podržavali – porodica, prijatelji, kolege – gube povjerenje u tebe.

• Tvoj ugled pati.

• Rezultati se pogoršavaju, polako, ali sigurno.

Poput malih pukotina na brani.

Isprva gotovo nevidljive.

A onda, odjednom – sve se uruši.

Pravo pitanje NIJE: “Šta gradiš?”

Pravo pitanje je: “Šta tolerišeš?”