Vjeruješ li onima koji čitaju dlanove?

Ne! Jer jednom sam dala da mi čitaju prije ispita… Pitala sam: “Hoću li položiti?”, a ona pažljivo gleda u moj dlan i kaže: “Ne brini, sigurno ćeš položiti!”

I šta onda?

Ona mrtva ozbiljna, a ja – pala na ispitu!

Suze su mi išle od smijeha… To se dogodilo dok sam šetala s prijateljicom Rimom i naišle smo na ženu koja je sjedila na ulici i čitala dlanove prolaznicima.

Znači, umrla sam od smijeha! I onda sam joj ispričala zašto nikad nisam vjerovala u to.

Pričala sam joj o vremenu kad sam bila u srednjoj školi i kad sam se, iz znatiželje, zainteresirala za čitanje dlanova. Naučila sam neke trikove iz stare knjige koju sam kupila polovno, i dijelom iz zabave, a dijelom iz znatiželje (htjela sam vidjeti koliko su ljudi lakovjerni), počela sam čitati dlanove prijateljima iz razreda. Izmislila sam priču da sam to naučila od prabake (koju nikad nisam upoznala), što je bilo napola istina jer je moj djed Michele u komšiluku bio poznat po tome što je namještao kosti. Pola grada mu se tada obraćalo, a njegova majka, moja prabaka, liječila je travama. Tako su svi podrazumijevali da sam naslijedila to znanje i pripisivali mi neku “moć”.

Sve je počelo kao bezazlena šala, ali situacija je brzo izmakla kontroli.

Ubrzo sam postala popularna u školi, toliko da su me počeli zvati iz svih razreda da im čitam dlanove, čak i tokom nastave (u vrijeme bez mobitela i društvenih mreža).

Kad sam vidjela da su ljudi stvarno počeli vjerovati u to, više mi nije bilo smiješno. Htjela sam sve zaustaviti i počela govoriti da to nije istina, da je sve bila šala, ali nije bilo pomoći… Oni su i dalje vjerovali da ja to stvarno mogu i da iz nekog razloga ne želim svima reći istinu. I tada je stvar potpuno izmakla kontroli.

Pričalo se o meni i među profesorima, koji su se počeli pitati ko je ta djevojčica koja čita dlanove i šta se zapravo događa…

Pravi belaj!

Nikad neću zaboraviti kad mi je za vrijeme odmora dotrčala prijateljica i rekla da me traži profesorica Di Leo, stara profesorica talijanskog jezika, i direktor škole.

Poblijedila sam kao krpa, skupila svu svoju hrabrost i otišla da mi “odrežu glavu”.

Nakon dobrog “pranja glave”, naučila sam lekciju za cijeli život.

Ovim ti želim reći da je vrlo lako utjecati na želje i nade drugih. Svi mi želimo vjerovati u bajku sa sretnim završetkom, u zapečaćenu sudbinu, i da odgovornost za naše postupke nije na nama, nego je “sve negdje već zacrtano”.

Čak i kad se suočiš s istinom, ponekad nastavljaš vjerovati u laži jer ti tako više odgovara.

Zato ti danas kažem:

Nemoj vjerovati u instant rješenja, čudotvorne mašine i čarobne napitke da bi se osjećala bolje i vratila se u formu.

Nemoj misliti da će tvoji problemi i nelagode nestati sami od sebe jer tako negdje piše i da nisi ti odgovorna za to što nisi ništa poduzimala, nego da te jednostavno “potrefilo”.

Ne oslanjaj se na šarlatane koji ti daju velika obećanja i zaslijepe te do te mjere da više ne možeš vidjeti šta je stvarnost.

Istina je gola i sirova.

Ne postoje prečice da bi se osjećala dobro, ali postoje male svakodnevne radnje koje se ponavljaju tokom vremena.

Ako se sada ne pobrineš za svoje probleme, oni neće nestati kao magija. Možda ćeš naučiti živjeti s njima i trpjeti ih dok se ne pogoršaju, ali sigurno neće nestati sami od sebe.

Posavjetuj se s pravim profesionalcima jer je bolja ružna istina nego lijepa laž.

Ti sama stvaraš svoju sudbinu svojim rukama i svojim radom, i sama si odgovorna za svoje zdravlje i blagostanje.

Ne moram ti čitati iz dlana da bi to shvatila. Zar ne?