Čekam svoj red, sad će me zvati... malo kasne zbog tehničkih problema.
Ne volim se eksponirati. Već nekoliko dana, zapravo od momenta kad su me pozvali, osjećam se uznemireno. Voljela bih reći da je trema, ali nije, jer je nešto dublje.
S jedne strane, jako mi je drago što je tema, ili bolje rečeno problem i nelagoda koju osjeća mnogo žena, a koju sam odlučila riješiti kroz svoj rad, probudila medijsko interesovanje. Pružena mi je prilika, bez nametanja i potrebe da nekoga vučem za rukav, da dobijem prostor i govorim o tome. S druge strane, znam šta za mene emotivno znači izlagati se.
Godinama sam to radila u prošlosti (od jutarnje vježbe do gostovanja u nekoliko emisija) i svaki put taj ružni, neodređeni mix osjećaja prije toga i nezadovoljstvo što nisam uspjela reći sve što sam htjela, što se nisam izrazila na način na koji sam zamislila, i što nije ispalo onako kako sam očekivala.
Fascinantno je kako je svijet oko mene to procijenio kao super, simpatično i interesantno.
Odjednom sam počela odbijati pozive za gostovanja i projekte te sam nestala, jer nisam osjećala da pripadam tom okruženju, posebno u kombinaciji sa svojom privatnom i poslovnom transformacijom. Volim direktne odnose, razgovor jedan na jedan, oči u oči, sa ljudima koji neće obraćati pažnju na moje gramatičke greške, već na sadržaj o kojem pričam.
I tako, evo me ponovo ispred kamere, ispred vas, i u vašim kućama, makar na kratko.
Drhti mi glas, tačno osjećam kako odjekuje u meni, srce lupa.
Sjedim, smijem se, čak se uspijem malo i našaliti.
Prošlo je... Vijesti su me "spasile".
Bilo je dovoljno za prvi put nakon dugo vremena.
Upalim telefon, a poruke i pozivi stižu od ljudi koji me poznaju i onih koji me ne poznaju...
Njihovi komentari: "Super si bila, simpatična, interesantna tema, vidio sam te, ekstra si..."
Drago mi je, stvarno, i hvala svima na podršci, a posebno mom timu fantastičnih žena s kojima radim svaki dan. Iznad svega, drago mi je što sam ja bila zadovoljna i ponosna na sebe.
Nisam bila perfektna, i dalje sam pogriješila koju riječ i padež...
Možda nisam bila savršeno našminkana, niti sam imala neku posebnu frizuru...
Ali, briga me! Najbitnija stvar je da je poruka prošla do onih koji su htjeli da je prime i poslušaju, bez osude. Bila sam svoja, bez da glumim nešto što nisam, bez oklopa i zaštitne maske... Možda se u nekom trenutku vidjela moja emotivnost, i to je u redu jer sam takva kakva jesam – nisam robot i sada prihvatam da je to u redu.
Više se ne skrivam u svojoj zoni komfora. Prihvatam sebe, ali isto tako nastavljam raditi na sebi i poboljšavati se svojim tempom, uvijek idući naprijed.
Nisam više zarobljena u prošlost i prethodna iskustva.
Strahovi i izazovi?
Izvolite, tu sam.
Izlazim iz RTV-a...
Vrijeme je tmurno... uskoro će kiša.
Saobraćaj je već u kolapsu...
Kontam u sebi: "Taxi ili tramvaj?"
Definitivno tramvaj.
Sjedim i gledam, ali ovaj put ne gledam kroz prozor kao obično.
Gledam ljude koji ulaze i izlaze, svako sa svojom unutrašnjom borbom.
Blago se nasmijem i mislim da sam svoju borbu, barem za danas, pobijedila.
P.S.
Šta ovo ima veze s fizičkom aktivnošću?
Nemoj živjeti u prošlosti jer loše iskustvo ne treba spriječiti da postigneš veće ciljeve. Daj sebi priliku da kreneš ponovo sa svojom novom ja.
Izađi iz zone komfora u koju si se sama zatvorila. Promjena je moguća i nikad nije kasno.
Ti odlučuješ na koji način i kojim tempom ćeš postati bolja verzija sebe, ne za druge, nego za sebe.
Voli sebe!
Tvoja Giovanna