Jučerašnja predstava “Konačari” je bila jedinstveno iskustvo.
Zahvaljujući magiji koju samo pozorište može stvoriti, uspjela sam doživjeti prošlost i sjećanja koja nisu bila moja.

Nisam bila za vrijeme rata ovdje, nego tek 2-3 godine nakon toga, kad je vrijeme negdje stalo, a ljudi su bili drugačiji i na neki način povezaniji jedni s drugima. Toga se sjećam, nije bilo ništa, ali to ništa se nesebično dijelilo.

Dok se život konačara odvijao na sceni:
Pitala sam se, da sam bila tu u ono vrijeme kad je sve počelo, šta bih radila?
Poznavajući sebe, vjerovatno bih ostala i našla svoje mjesto na neki način.

Mnogi se kaju što su ostali, mnogi su razočarani, mnogi ponosni...
Svako je pojedinačno radio što je istinski osjetio tad da radi: da ostane, da ide, da se bori ili da se krije... nema osude u tome.

Završio se rat!

Svi su čekali ovu vijest.
Imam sad osjećaj da doživljavamo drugu vrstu rata koja se zove svakodnevnica i opet je izbor na tebi kako ćeš postupiti...

Ova predstava nije bila samo podsjećanje na to vrijeme nego "sklanjanje prašine" sa vrijednosti koje će biti vječne.
Ne padaju granate niti se puca, ali isto kao da jeste na neki drugačiji način.

Mnogi ostaju da se bore, mnogi idu vani, mnogi trpe situaciju u nadi da će biti bolje...
Jedino što se možda razlikuje je da neprijatelj nije drugi narod nego smo neprijatelji sami sebi.
Svi imamo moć da mijenjamo sebe i sredinu u kojoj živimo i ukoliko si odlučila/o da ostaneš tu, da nastaviš da se boriš, ne samo za sebe nego za opće dobro tvog društva i bolju budućnost.

Ovo je jedini način i jedini put da napravimo bolju sredinu za sebe, svoju djecu i porodicu!

Vaša snaha, talijanska snaha
Giovanna