Prihvatila si tvoju sadašnju situaciju takvom kakva jeste, šutiš i guraš naprijed bez ikakve emocije kao mašina, iz dana u dan iste stvari ponavljaš. Ispravljam se... 

Ne da nemaš emocije, nemaš vremena da razmišljaš o tome kako se osjećaš, da li si sretna u životu koji vodiš sve do jednog dana... 

Znam kako se osjećaš jer i ja sam se našla u istoj takvoj situaciji kad su me preklopile sve obaveze ovoga svijeta i radila sam od sutra do jutra bez prestanka, malo dijete, nepostojeći muž (u smislu da je bio, ali nije ništa pomagao) i sve na moja ramena od firme do porodice. 

Nisam imala vremena da se pogledam u ogledalu kamoli vremena za sebe i trajalo je dosta (godina) dok sam jednom prilikom žureći po Ferhadiji sa svojom sportskom torbom razdrndana i čupava kao i obično (tad sam imala dva kluba jedan na Marijin dvoru, a drugi gdje se sada nalazimo na Baščaršiji, a pogodi kako sam iz jednog u drugi išla? Fijakerom) gledala sam djevojke mojih godina kako lijepo sređene bez ikakve žurbe šetaju ulicom, veselo čavrljaju međusobom, gledaju izloge i sjede na kafi... 

Pogledala sam sebe na šta ličim (kao da me je poplava izbacila) i kao da me neko udario šakom u stomak osjetila sam po prvi put u životu zavist. Ne ljubomoru baš zavist!

Ljubomora se rodi od straha da izgubiš nešto već imaš, dok zavist je želja da posjeduješ nešto što drugi imaju. Nepoznat mi je bio taj osjećaj ali sam ga odmah prepoznala u sebi po zlobnosti. Nastavila sam s tom nekom gorčinom u ustima do kasno navečer, zamandalila fitness i kad sam se vratila kući čekala me treća smjena između tanjira, veša i malog Lea koji je čekao moju pažnju da ga spremim i da ga odvedem u krevet da spava...  

Koliko puta sam zaspala sa njim, koliko puta sam zaspala ispred ekrana... bezbroj puta. U neka doba noći ustaješ i ideš u svoj krevet, ali oči ko fildžani... To je najteži sat između 2-3 ujutro ni noć ni dani misli krenu svojim putem...

Na šta sam bila zavidna?  

Šta su one imale a ja nemam?

Bila sam zavidna na njih ne po izgledu, ne šta su imale na sebi niti gdje su sjele i šta su kupovale... nego na vremenu koje su sebi pružile a ja nisam bila u stanju da odvajam. 

Tad je bio moj moment da prekinem ovaj način života i da ga raspodjelim na drugačiji način. Željela sam da dobijem ono što zaslužujem ne kukanjem, zavišću nad drugima i negirajući svoje realno stanje nego sa zasukanim rukavima (kao i uvijek).  

Fali mi vrijeme, napravit ću ga! Promjena nije došla preko noći jer delegiranje je komplikovano ako ne znaš odakle krenuti i misliš da će se sve srušiti ako budeš prepustila drugome... No međutim nije tako i dokazala sam sama sebi i drugima da se može. Nisam htjela dati da  neko radi "nako" dio mog posla radi poštovanja koje sam uvijek imala prema članicama i suradnicima. Htjela sam garantovati kvalitetu usluga i da ne bacam u vodu godine i godine rada, povjerenja i ugleda.  

Baš zbog toga su nastale procedure, sistemi i ostali mehanizmi koji su bili sastavni dio procesa delegiranja... a proces mog oslobođanja. Mutiraju, evolviraju se i unaprijede se vremenom i sa mnom. Danas imam pun život i dalje, razlika je u tome da danas imam potpunu kontrolu nad njim a ne obrnuto ali najveći uspjeh iznad svega je da sam sretna. 

A ti? 

Koliko još dugo možeš trpjeti tvoju trenutnu situaciju? 

Ne možeš sve sama. Odluči da promijeniš, karte na sto i delegiraj sve što ti ne dozvoljava da budeš slobodna i sretna. Moj tim  i ja možemo ti pomoći kao što smo pomogle stotinama žena do sada. Jedina stvar koju ne možeš delegirat je briga o sebi i svojoj dobrobiti.