"Što se nižu moji dani 

Kao biseri, a, kao biseri..." 

Tako je pjevao naš dragi Halid Bešlić u "Iznad Tešnja zora sviće”. 

Volim ovu pjesmu i obožavala sam ovaj film i često tražim da mi se pjeva kada sviraju tamburaši u nekom lokalu u Sarajevu. 

Prva rečenica me posebno dotakla i potakla na razmišljanje: 

Jesu li moji dani kao biseri? 

Da li se ponavljaju u istu ljepotu? 

Vrijeme koje prolazi... 

Eh jeste... Nije potreban drugi stepen mastera ili doktorata da bi se shvatilo da vrijeme prolazi za sve i da je sadašnjost (dok pišem ovu objavu) prošlost, a prošlost još više prošlost. 

Nismo na izložbi očitog, ali ovdje sam da ti kažem da prestaneš gubiti vrijeme živeći sa nadom da će tvoje zdravlje, život i posao jednog dana uspjeti ili da ćeš možda postati "tip top" kako si zamišljala, bez problema i brige ili da ćeš postati milionerkom. 

Tik-tok, vrijeme otkucava drage dame. 

Nada nije rješenje. 

Nije se ni pokazala kao dobra strategija jer rezultati su ti ispred očiju svaki dan, iz dana u dan. 

Prava  strategija je da činiš da tvoji dani budu kao biseri i da se nižu kao u pjesmi, da pretvoriš sve probleme u prilike za rast i da se suočiš sa njima na pravilan način.  

Poput bisera! 

Njihovu vrijednost im daje upravo način na koji se stvaraju. 

Kada u unutrašnjost školjke upadne nešto što bi moglo da povrijedi njeno osetljivo tijelo, kao što je, naprimjer, zrno pijeska, ostriga ga odmah obloži sa nekoli­ko slojeva sedefaste tvari - iste one kojom inače oblaže unutra­šnjost svoje ljušture. 

Tako zalutalo zrno pijeska postaje biser! 

"Jer na kraju puta moga 

Stojiš samo ti, a, stojiš samo ti" 

Gledaj da staviš sebe na svom putu ponekad. 

Sa ljubavlju,

Gio