Počelo je ovako...

Ljetna haljina i sandale za večeru na Piazza Navona u Rimu sa prijateljima.

Nakon večere i razgovora, svako svojoj kući...

00:30h, prepuna taksi stanica u Rimu, uzalud čekam taksi. Uporno zovem centralu... Ali ništa, ma kakvi...

01:00h ujutro, bacam pogled na električni romobil... Kažem sebi, možda je bolje u ovom trenutku ići autobusom.

Sjedam u autobus koji me vozi do stanice gdje bih trebala da presjedem na drugi autobus da idem kući.

2:00 ujutro, drugi autobus ne dolazi i kasno je bilo koga nazvati. U tom momentu vidim još jedan romobil u blizini...

Odlučila sam... To je sudbina.

Mora kad tad biti prvi put i za ovo.

Pokrećem ono čudo i odjednom me ostavi na pola puta... Prazna baterija.

Joj... Hodam malo pa naiđem na drugi romobil i "pićim polako" po praznim i prekrasnim ulicama Rima: vjetar u kosi, lepršava haljina i osmijeh razdraganog djeteta...

3:00 ujutro, dolazim na odredište...  Sretna sam što sam stigla i nisam se razbila kao čaša na putu, ali sam preumorna da dalje razmišljam.

Kad sam se probudila sljedeći dan, imala sam za ispričati uz kafu još jednu avanturu i drago mi je što je mogu podijeliti sa tobom koja ovo čita.

Kada govorim o fizičkoj aktivnosti, ne govorim samo o čučnjevima i sklekovima, već o fizičkoj i psihičkoj spremnosti da se suočiš sa različitim situacijama.

Naravno, kao i svaki prvi put, malo se bojiš, ponekad bi htjela izabrati najsigurniji put, ali srećom savladane prepreke se ne mogu sa tim porediti...

Biti u mogućnosti računati na svoju ravnotežu i koordinaciju, odlučiti voziti se prevozom poput bicikla ili romobila ili sutradan stajati na skijama ili snowboardu  bez da se polomiš kao čačkalica (ne daje ti 100% sigurnost ali smanjuje procenat mogućnosti da se razbiješ).

Moći računati na svoju fizičku spremnost, moći hodati bez obzira na vrijeme i udaljenost bez da ti noge otkažu ili da se isprazni baterija kao kod romobila.

Moći računati na vlastitu smirenost, odlučiti što je najbolje za tebe bez da te panika i huja uhvati pa ti padne mrak na oči.

Moći računati na vlastitu pozitivnu energiju da neugodnost pretvoriš u avanturu.

Moći računati na sebe i vlastitu snagu da riješiš manje ili više složene, manje ili više delikatne, manje ili više izazovne situacije, a da ne plačeš poput djevojčice i bespotrebno čupaš kosu.

U ovome je poenta.

Nije stvar samo u fizičkoj građi, već i u umu i načinu života.

Kada govorim o fizičkoj aktivnosti zapravo govorim o funkcionalnosti kretanja...

O mentalnoj i fizičkoj koristi koju možeš dobiti.

Slobodi.

Ispravnom "mindsetu", ne za uspijeh, već za suočavanje sa životom i njegovim nepoznanicama na najispravniji mogući način sa osmijehom.

Ja sam odabrala svoj stil života, a ti?

P.S. Nije uslikano ali bit će zapamćeno, ne samo od strane mene nego i od strane ono malo ljudi što je bilo na ulici i vidjelo jednu ženu srednjih godina kako elegantno i nonšalantno vozi romobil u 3 ujutro!!!