Ne piše nigdje da trebaš da budeš tužna.

Nisi prisiljena.

Nije ti doktor propisao da budeš tužna ujutro i navečer sa prekidima možda vikendom.

Ponekad može izgledati da te bol čini posebnom, budeš jedno vrijeme u centru pažnje prijatelja, rodbine i voljene osobe dok im ne dosadiš ili dok se drugi ne naviknu na tvoje novo stanje i prestanu da obraćaju pažnju ili još gore, počnu da te izbjegavaju. 

Postaneš ponovo nevidljiva u onoj mjeri u kojoj si bila vidljiva kad si počela da se osjećaš loše, da nemaš energije, snage i života u sebi.

Svi oko tebe su glumili vrhunske motivatore, psihologe, doktore, mađioničare, sa njihovim travuljama i čajevima, imali su “keca” u rukavu da se osjetiš bolje i kada su vidjeli da to nije uspjelo jer njihova brza rješenja, mudri savjeti i preporuke pale u vodu, krivili su tebe.

“Nije da ti ne možeš nego TI nećeš” i pored tvog osjećaja krivice, dodali su još veći teret na tvoja već savijena leđa.

Vjerujem da su njihove namjere bile dobre, ali jednostavno su te tjerali na pogrešan način da uradiš nešto kako bi mogla izaći iz ove kondicije a tebi se činilo da još više toneš i da nemaš snage i sa njima se boriti da se odupreš.

Počinješ da se osjećaš krivom zbog toga što ne radiš ništa po tom pitanju, a drugi ne razumiju da bol koju ti imaš unutra, onemogućava bilo koju drugu akciju.

Isto kao da tražiš od nekoga ko je slomio nogu da prohoda… Nemoguće!

Ali nažalost ta vrsta bola se ne posmatra na isti način.

Moraš se dobro paziti takve vrste boli jer se vežeš za nju na patološki način te zbog toga ne radiš ništa da bi riješila i prevazišla situaciju.

Bol raste i ukoliko je na početku podcjenjuješ onda postaje nešto stvarno sa čim se ne možeš sama boriti i trebaš se obratiti stručnom kadru.

Doživjela sam više puta taj bol, desilo se da sam istražila previše duboko unutar sebe i zapitala se hiljadu zašto i hiljadu zato, smisao svog rada i postojanja… Opasno se približavala provalija duha, upala i ostali ožiljci da me upozore svaki put kad krenem istim putem. Izgubiš se u neistraženim mjestima unutar sebe i ako nemaš adekvatnu pripremu za to, postoji rizik da ostaneš izgubljena. Može biti stvarno teško izvući se i vratiti se na pravi put.

Kada mi se dešava nešto posebno bolno sjetim se mog dobrog prijatelja. Tada sam živjela već u Sarajevu i nije bilo društvene mreže gdje si mogao da napraviš video poziv i pošalješ poruku preko interneta. Saznaš stvari kada si na tom mjestu jer telefonski pozivi u inostranstvo su bili “žara” i jedva sam se sa svojim roditeljima čula a kamoli sa prijateljicama.

Znači vratim se u Bari i prijateljice su mi rekle da je jedan od naših dobrih prijatelja u bolnici, odjeljenje psihijatrija.

Bio je vezan i uspavan i nikad ga neću zaboraviti a da bih došla do njega prošla sam kroz žensko odjeljenje koje je bilo puno žena srednjih godina sa raznim patologijama: od sloma živaca, depresije na dalje. 

Nije bilo mlađih žena kao u muškom odjeljenju i dok sam bila tamo u zajedničkoj prostoriji, razgovarala sam sa njima i slušala sam ih vrlo pažljivo, a znaš šta sam tada shvatila?

Da smo svi na granici, da treba samo sekunda da pređeš na drugu stranu.

Iskrena da budem, nije ni meni tada bilo med i mlijeko ali sigurna sam bila u to da ne želim sebe dovesti u takvo stanje.

Fizička aktivnost je meni jako pomogla kada sam se osjetila tužnom, bez nade, umornom, nervoznom, bez energije, pod pritiskom... A pomogla je također i stotinama žena koje su nam se obratile da poboljšaju tonus ne svog tijela nego svog raspoloženja jer su izgubile muža, imale abortus, prebolovale rak, izgubile posao, razvele se i opet uspjele su da pronađu svoju ravnotežu. Pojedine žene su je pronašle samo uz fizičku aktivnost druge, uz pomoć nas i psihologa…

Zato se prestani kriviti i odgađati i počni proces koji će te dovesti do novog početka jer nisi “izgubljen slučaj”.

Nemoj se plašiti da tražiš pomoć od adekvatne i stručne osobe koja ti stvarno može pomoći da razviješ adekvatnu strategiju bez dodatnog opterećenja, osjećaja krivice i nepotrebnog dodatnog stresa.

Nisam doktorica ali propisujem da voliš sebe, paziš na sebe i njeguješ svoj duh i svoje tijelo od jutra do navečer pa do kraja života bez pauze.

Giovanna