Ništa nisam znala dok nisam došla u Sarajevo.
Samo malo vijesti koje su dočarale horor koji se dešavao u ovim krajevima, meni tada dalekim i manje poznatim jer sam imala 13 godina.
Šta sam mogla znati da ću se zaljubiti i poslije udati za Sarajliju koji je proveo cijeli rat ovdje i da ću živjeti u ovom gradu i osjećati ga kao svog.
Suze su same krenule kada sam ušla u Sarajevo 1998. godine i kad sam ugledala nakon prirodnih ljepota koje ti oduzimaju dah, one koje su na putu Dubrovnik-Sarajevo, planine koje režu nebo i uskaču u Neretvu, mali put gdje mi se činilo da jedva uspije autobus preći preko netaknute prirode, pa onda...
Oslobođenje, Dom staraca koji nikad nije vidio kraj svojih radova, Bristol i sve redom, fasade zgrade probušene od metaka i granata i još uvijek zalijepljene najlone UNHCR na prozorima ...
Ne mogu riječima opisati taj osjećaj gušenja, taj bol i srce koje ti se stisne u grudima ne samo za tadašnju voljenu osobu koja je to doživjela, nego za cijeli narod koji je brzo postao na neki način i moj.
Nisam znala jezik, na TV-u tri kanala od kojih je jedan meni se čini N99 koji je stalno bio fokusiran na Eifelov most...