--------------------------------------------------------

Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio jedan slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja.

Tokom predstave golema životinja je svašta izvodila svojim nosićem. Očaravala me ta neuobičajena kombinacija veličine i snage…

Nakon nastupa, kao i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.  Kolac je bio maleni komadić drveta jedva nekoliko centimetara u zemlji.

Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je sasvim jasno da se slon, koji je inače u stanju iščupati i stablo s korijenom, može s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.

Ali zašto to ne učini? Zašto ne pobjegne? Šta ga drži?

Tajna mi je bila nejasna.

Neko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran.

Postavio sam pitanje: "Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"

Ne sjećam se da sam dobio smislen odgovor.

Prije nekoliko godina sam otkrio, da je neko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: "Slon iz cirkusa ne bježi zato što je za sličan kolac vezan još od kada je bio malen."

Siguran sam da se maleni slonić, trudio i mučio da se oslobodi, i unatoč svojim naporima nije u tome uspio, jer je kolac tada bio prečvrst za njega. Zamislio sam ga kako je svakog dana pokušavao, i potom bi iscrpljen zaspao, sve dok jednog, za njegov život užasnog dana, nije prihvatio nemoć i prepustio se sudbini.

Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu, danas ne bježi jer misli da ne može. Najgore je što nikada više nije ozbiljno ni preispitao to sjećanje…

Nikada, nikada više nije pokušao iskušati svoju snagu…

Nismo li svi mi pomalo poput ovog slona iz cirkusa? Hodamo svijetom i životom vezani za stotine "kolaca" (stupića) koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći kako ne možemo učiniti mnoge stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo još bili mali, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikad neću moći.

Odrasli smo noseći tu poruku, više nesvjesno nego svjesno, koju smo sebi nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi "kolaca" koji nas sputavaju. Jedini način da saznaš možeš li uspjeti jest da ponovo pokušaš, svim srcem…

SVIM SRCEM!

Prema knjizi "Ispričat ću ti priču", Jorge Bucay