Ne znam da li si ikada razmišljala o ovome, ali…

Odluka da treniraš samo onda kada ti obaveze dozvole nastaje iz potpuno razumljivog razloga: želiš sebi olakšati početak.

Ne znaš hoćeš li uspjeti dolaziti redovno.

Ne želiš se obavezati na raspored koji možda nećeš moći pratiti.

Želiš početi bez dodatnog pritiska.

Do ovog trenutka sve zvuči razumno. Logika postoji.

Problem je ono što se događa poslije.

Hajde da napravimo jednostavnu računicu.

Ako tokom osam mjeseci odradiš deset treninga, to znači da u prosjeku treniraš jednom u tri sedmice.

Između dva dolaska prođe dovoljno vremena da tijelo izgubi veliki dio onoga što je prethodnim treningom počelo graditi.

Svaki put se ponovo privikavaš na pokret, opterećenje i napor, umjesto da postepeno povećavaš snagu, kondiciju i pokretljivost.

A ako imaš bolove u leđima, slabu muskulaturu, višak kilograma ili neki drugi konkretan cilj, problem postaje još veći.

Takvom tijelu nije potreban povremeni trening.

Potreban mu je prilagođen program koji se provodi dovoljno redovno da bi trenerica mogla pratiti tvoju reakciju, korigovati vježbe i postepeno povećavati opterećenje.

Pokušavaš dobiti rezultate ozbiljnog programa, ali ga koristiš kao povremenu aktivnost.

A tijelo ne reaguje na ono što si planirala uraditi.

Reaguje samo na ono što zaista ponavljaš dovoljno često.

I postoji još jedan efekat koji se primijeti tek nakon nekoliko mjeseci.

Kada odlučiš dolaziti samo onda kada ti odgovara, ne preuzimaš obavezu prema sebi.

Ostavljaš sebi samo mogućnost.

Dođeš kada imaš vremena, preskočiš kada ga nemaš, ne izgradiš naviku i ne ostvariš rezultat kojem si se nadala.

Nakon šest mjeseci imaš nekoliko odrađenih treninga, ali i dalje nemaš dovoljno razloga da nastaviš jer ne vidiš značajnu promjenu.

Ne zato što vježbanje ne djeluje.

Nego zato što si izabrala način koji od tebe ne zahtijeva kontinuitet, a bez kontinuiteta se u fizičkoj aktivnosti ne događa gotovo ništa.

Sada već znam šta ti može pasti na pamet:

„Ali meni ovakav način odgovara. Da moram dolaziti redovno, vjerovatno ne bih ni počela.“

I to može biti istina.

Ali pitanje nije ko je u pravu.

Pitanje je drugo:

Da li ti ovakav način treniranja zaista pomaže da se osjećaš bolje, budeš snažnija i unaprijediš svoje zdravlje — ili ga braniš samo zato što ti trenutno djeluje lakše?

Pogledaj stvarne pokazatelje.

Koliko si treninga zaista odradila u posljednja tri mjeseca?

Da li si postala snažnija i izdržljivija?

Da li imaš manje bolova?

Da li se lakše krećeš?

Da li imaš više energije?

I, najvažnije, jesi li još uvijek aktivna nakon godinu dana?

Ako ti odgovori pokažu da napreduješ, nastavi tim putem.

Ako ne, upravo si otkrila gdje nestaju tvoj trud, vrijeme i dobre namjere.

Ne treba ti savršen raspored niti obećanje da nikada nećeš preskočiti trening.

Treba ti realan plan sa najmanjim brojem redovnih dolazaka koji možeš dugoročno održavati.

Ako želiš da zajedno pronađemo ritam treninga koji odgovara tvom životu, zdravstvenom stanju i ciljevima, zakaži razgovor s našom asistenticom.

Kreiraj svoju najbolju budućnost.