Tokom godine živimo na 200 na sat i mislimo: „Još samo da izdržim do godišnjeg.“ Još ovaj projekat. Još ova sedmica. Još djeca da završe školu. Još ovo. Još ono. I tako godišnji prestane biti nešto čemu se radujemo. Postane gotovo kao hitna pomoć za naš umor

Mrzim ljeto jer me podsjeća na trenutke koje sam izgubila, podsjeća me na bezbrižnost i radost od nekada… izgubljene zauvijek… ko zna?

Toliko sam se zapustila da bi mi više od kozmetičarke trebala kompletna rekonstrukcija i ne, ne govorim o kilogramima viška i ‘zavjesicama’ ispod ruku, govorim baš o potpunom mentalnom resetu.

Toliko sam umorna da mi dođe da ne radim baš ništa… baš baš aman baš ništa sve vrijeme…

Nikakva putovanja, Nikakvi izlasci, Nikakvi planovi. Samo relacija kauč–krevet–kauč, uz klimu podešenu na maksimum… do daske bukvalno

A onda… Dobro, dobro.

Već sam se organizovala i otići ću na to prokleto putovanje koje mjesecima planiramo i koje smo, da budemo iskreni, jedva uspjeli finansirati sa naša dva posla.

Trebala bih biti oduševljena. A ja samo uzdišem i razmišljam o svemu što moram završiti prije nego što uopšte krenemo.

Danas ćemo pratiti ovu stvarnu priču kako bismo pokušale razumjeti šta nam se zapravo dešava i otkriti nekoliko malih tajni koje nam mogu pomoći da ljeto i godišnji odmor ponovo postanu nešto čemu se radujemo.

Jer možda problem nije u tome što više ne volimo ljeto. Možda je problem način na koji do njega stignemo.

ŠTA MI ŽENE RADIMO PRIJE NEGO ŠTO KRENEMO NA GODIŠNJI?

TRČIMO VIŠE NEGO IKADA.

„Samo još da sve završim i spakujem kofere…

Naravno, ne samo svoj. Tu su djeca, muž…

Ah, ne, ne, izvinjavam se. Ove godine smo se dogovorili da svako pakuje svoj kofer, osim najmlađe. Tako da ću se ja ‘samo’ ograničiti na to da kao papagaj ponavljam:

‘Jesi li ponio ovo?’

‘Jesi li spakovala ono?’

I, naravno, posvađat ću se sa starijom kćerkom koja usred ljeta želi ponijeti debele farmerke i čizme. Na kraju ionako znam kako će završiti. Niko me neće slušati i nešto ćemo sigurno zaboraviti.“

Tri dana su do godišnjeg odmora.

A ti moraš završiti posao, kupiti posljednje stvari, oprati veš, pripremiti kofere, provjeriti dokumente, isprazniti frižider, srediti kuću i možda nekako ugurati i termin kod frizera.

A onda muž pita: „Jesi li spakovala punjač?“

A ti pomisliš: „Jesam. Samo još da nekako spakujem i samu sebe.“

Na godišnji često krećemo kao automobil kojem je već upaljena lampica za gorivo.

Ili još bolje: Krećemo kao telefon na 7% baterije i samo se nadamo da ćemo nekako izdržati do punjača.

ODJEDNOM POSTAJEMO NAJSTROŽI KRITIČAR VLASTITOG TIJELA

Otvaram ormar da probam kupaći kostim koji sam nosila prošle godine. Obučem ga. Pogledam se sprijeda. Pa sa strane. Uvučem stomak.

Onda promijenim svjetlo, jer: „Ma ovo svjetlo je užasno.“

A onda tiho, ili možda i ne baš tako tiho: „Vidi me kakva sam… užas! Šta je ovo?! Neću više nikad jesti!“

I pet minuta kasnije više uopšte ne biramo kupaći kostim. Počele smo suditi vlastitom tijelu. I sebi.

Pred godišnji odmor ogledalo kod mnogih žena prestane biti samo ogledalo i postane sudnica.

Stomak je optuženi. Celulit je dokaz. A mi smo istovremeno sudija, tužilac i porota.

I presuda je, naravno, već donesena.

POKUŠAVAMO NADOKNADITI SVE U POSLJEDNJEM TRENUTKU

Deset mjeseci smo imale normalan život. Onda ostanu dvije sedmice do mora. Odjednom:

„Nema hljeba.“

„Nema slatkog.“

„Od sutra hodam svaki dan.“

„Možda da krenem na anticelulitne masaže?“

„A šta misliš o ovom detoxu?“

Odjednom pokušavamo za 12 dana riješiti nešto što se u našem tijelu stvaralo i mijenjalo tokom cijele godine. To je kao da cijelu školsku godinu nisi išla na predavanja, a onda noć prije ispita odlučiš naučiti cijelu knjigu.

Ili kao da dva dana prije putovanja pokušavaš popraviti automobil koji nisi servisirala cijelu godinu.

To ne znači da je kasno da nešto promijeniš. Nikada nije kasno.

Ali znači da prečica nije nužno bolji put.

ESTETSKI SE PRIPREMIMO DO POSLJEDNJEG DETALJA

Raspored posljednje sedmice prije mora:

Ponedjeljak: kosa.

Utorak: depilacija.

Srijeda: manikir.

Četvrtak: pedikir.

Petak: tretman lica.

A za tijelo koje će cijelo ljeto hodati, plivati, nositi torbe, sjediti satima u automobilu, juriti za djecom i nositi nas kroz svaki dan?

„Nemam vremena za trening.“

Pomalo je kao savršeno ispolirati karoseriju dok motor traži održavanje. I nemojte me pogrešno shvatiti. Volim lijepu kosu, sređene nokte i njegovanu kožu.

Brinuti o sebi i na taj način je lijepo. Ali tijelo koje će te nositi kroz cijelo ljeto zaslužuje mjesto u tvom kalendaru barem koliko i termin kod frizera.

PRESTANEMO TRENIRATI JER „SAD VIŠE NEMA SMISLA“

August je. „Ma sad nema smisla da treniram. Idemo na more za dvije sedmice. Nastavit ću u septembru.“

Onda se vratimo s mora. „Sad je previše vruće.“

Stigne septembar. Djeca. Škola. Posao. Obaveze. „Čim se malo organizujem.“

I tako pauza koja je trebala trajati dvije sedmice vrlo lako postane pauza od dva ili tri mjeseca.

To je kao da izađeš iz voza samo na jednoj stanici, uvjerena da ćeš se odmah vratiti… A voz tvoje rutine nastavi dalje bez tebe. Navika je kao vatra.

Ne moraš cijelo ljeto održavati veliki plamen. Nekada je sasvim dovoljno da tinja. Ali ako je potpuno ugasiš, u septembru je moraš ponovo paliti od početka.

MISLIMO DA ĆEMO SE NA GODIŠNJEM KONAČNO ODMORITI

Ti zamišljaš: more, knjigu, kafu, tišinu.

Realnost u 8:12 drugog dana:

„Mamaaa, gdje mi je kupaći?“

„Mama, mogu li sladoled?“

„Šta ćemo danas jesti?“

„Jesi ponijela kremu?“

„Gdje ćemo večeras?“

A ti organizuješ plažu, ručak, djecu, peškire, apartman, kupovinu i program dana. Godišnji koji je trebao biti SPA postane radni kamp s pogledom na more.

Jer nekada godišnji odmor zapravo nije odmor. To je samo tvoj svakodnevni posao preseljen 300 kilometara dalje — sa malo ljepšim pogledom.

SVE STAVIMO ISPRED SEBE

Koferi djece su spremni. Mužev skoro. Lijekovi provjereni. Dokumenti spremni. Kuća sređena. Hrana za put pripremljena. I onda u 23:40 otvoriš svoj kofer. Ubaciš nekoliko haljina, majica i kupaćih kostima i kažeš: „Ma dobro, nešto ću već obući.“

I tu se možda krije cijela priča. Ti si osoba koja organizuje putovanje za sve, a ponekad zaboravi kupiti kartu za samu sebe. Cijelo ljeto držiš kompas za sve druge.

Djeci pokazuješ pravac. Partneru govoriš šta treba. Organizuješ gdje se ide, šta se jede, šta se nosi.

A onda se jednog dana pitaš: „Kako sam se ja izgubila?“

Brinuti o sebi ne znači ostaviti druge iza sebe. Znači samo priznati da i ti ideš na isto putovanje. Postoji i osmo ponašanje koje bih dodala.

A ONDA ČEKAMO GODIŠNJI DA SE POTPUNO „UGASIMO“

Tokom godine živimo na 200 na sat i mislimo: „Još samo da izdržim do godišnjeg.“

Još ovaj projekat. Još ova sedmica. Još djeca da završe školu. Još ovo. Još ono. I tako godišnji prestane biti nešto čemu se radujemo. Postane gotovo kao hitna pomoć za naš umor.

Kao mjesto na kojem očekujemo da će sedam dana mora popraviti sve ono što smo mjesecima ignorisale. Ali:

GODIŠNJI ODMOR NE BI TREBAO BITI APARAT ZA REANIMACIJU.

Ako na odmor stigneš potpuno prazna, teško je očekivati da nekoliko dana mora nadoknadi mjesece u kojima nisi slušala svoje tijelo, nisi se dovoljno kretala, nisi odmarala i stalno si sebe stavljala na posljednje mjesto. Zato je moj apel tebi ovog ljeta:NE ČEKAJ GODIŠNJI DA TE „POPRAVI“.

Odvoji sebi vrijeme koje zaslužuješ. Napravi sebi jedan mali godišnji odmor svaki dan.

To može biti šetnja. Trening. Kafa u miru. Pola sata s knjigom. Plivanje. Muzika koju voliš.

Vrijeme u kojem nisi ničija mama, supruga, kolegica, organizatorica ili osoba koja mora sve držati pod kontrolom. Nego jednostavno TI.

Jer godišnji je tu da ga uživaš. Ne da se na njemu oporavljaš od vlastitog života. Savršeno ljeto nije ljeto u kojem je sve savršeno.

Savršeno ljeto je ono u kojem na odmor ne stigneš potpuno prazna i u kojem ne odustaneš od sebe čim spakuješ, ili raspakuješ, kofer. A kako ti stižeš na svoj godišnji odmor: puna energije i želje da uživaš ili već toliko umorna da ti treba odmor od samog odmora?

Preuzeto iz magazina Gracija