Najteže kada žena uđe u teretanu nije objasniti program.

Najteže je postaviti pravo pitanje…

i onda ostati u tišini.

Postoji jedan trenutak koji skoro svi pogriješe.

Sjediš ispred mene, pričamo o bolovima u leđima, o kilogramima koji su se nakupili, o umoru, o tome da nemaš daha.

I onda dođe pitanje:

„Kada ovog problema više ne bude… šta će se zaista promijeniti u tvom životu?“

I tada se nešto desi.

Tišina.

Dvije sekunde.

Tri.

Pet.

I ogromna je želja da se ta tišina popuni.

„Osjećat ćeš se lakše, imat ćeš više energije, bit ćeš sigurnija u sebe…“

Ali ne.

Ako popunimo tu tišinu, ostajemo na površini.

Jer ta tišina nije prazna.

Ona je puna.

To je trenutak kada ideš dublje u sebe.

Ne razmišljaš o kilogramima.

Razmišljaš kako se osjećaš kada se pogledaš u ogledalo.

Kada izbjegavaš fotografije.

Kada kažeš „nemam vremena“, a zapravo nemaš više energije.

Kada te dijete pita da se igrate, a ti si preumorna.

Ako ti ja ponudim odgovor, reći ćeš:

„Da, želim više energije.“

Razgovor završen.

Površno.

Ali ako ostanem u tišini…

Možda ćeš reći:

„Želim prestati osjećati krivicu svake večeri jer nisam uradila ništa za sebe.“

Ili:

„Želim se ponovo osjećati ženstveno, a ne samo mama, supruga, radnica.“

Ili:

„Ne želim za deset godina imati još više bolova nego sada.“

To je istina.

To je emocija.

To je ono što je važno.

Fizička aktivnost nije samo trening.

To je identitet.

To je poštovanje prema vlastitom tijelu.

To je odluka da više ne odgađaš sebe.

Ali da bi došla do toga, potrebno je nešto teško:

zaustaviti se.

Udahnuti.

Ne pobjeći od tišine.

Jer duboki odgovori su oni koji mijenjaju.

Površni motivišu tri dana.

Istiniti mijenjaju navike.

Sljedeći put kada te pitam:

„Šta će se zaista promijeniti kada budeš bolje?“

Ne žuri s odgovorom.

Ostani tu.

Poslušaj sebe.

U toj tišini počinje tvoja prava transformacija.