Prije nekoliko večeri, sjedila sam u Narodnom pozorištu u Sarajevu i gledala Verdijevu operu Attila.

Intenzivna, moćna, puna borbi, osvajanja i strasti...

Ali moja pažnja nije bila na osvajaču  već na njoj: Odabelli.

Princezi čiji je grad bio uništen, a otac ubijen.

Ženi koja ulazi u neprijateljski kamp glumeći pokornost, ali u sebi nosi vatru snage, pravde i ljubavi prema svojoj zemlji.

Ne viče.

Ne žali se.

Ne saginje glavu.

Čeka.

Posmatra.

I kad dođe trenutak  djeluje.

Sjedeći u parteru, pomislila sam na sve žene koje poznajem.

Na žene koje svakodnevno vode svoje tihe bitke protiv umora, bola, straha, očekivanja.

Na žene koje se smiju i kad im se plače, koje stisnu zube i idu dalje.

I koje, ni jednog dana, ne prestaju boriti se, voljeti, kretati i  ono što je najvažnije  tražiti rješenja koja će im pomoći da se nose sa svakodnevicom.

Upravo sam na njih mislila kada sam potpuno promijenila svoj pristup fitnessu i stvorila metod koji meni i mom timu omogućava da pomažemo ženama ratnicama poput njih.

Da slušamo umjesto da pričamo, i da zajedno pronađemo rješenja koja odgovaraju njihovoj stvarnosti, njihovim granicama, njihovim bitkama.

Mnoge žene koje danas dolaze u fitness centar ne dolaze da pokažu snagu  nego da se podsjećaju da je imaju.

Odabellino bojno polje bio je rat.

Naše bojno polje je svakodnevni život.

Tu, između obaveza, odgovornosti i ljudi i situacija koje nas izbace iz takta, tražimo onih nekoliko trenutaka samo za sebe.

Šetnja.

Knjiga.

Trening.

I tako, sa strpljenjem i odlučnošću, žene poput nje  poput nas  ponovo pronalaze svoju snagu.

Ne onu koja viče,

nego onu koja izdržava,

ustaje,

gradi.

Svaki trenutak istrgnut iz svakodnevnice,

svako NE koje kažemo drugima da bismo rekle DA sebi,

svaki dubok udah poslije napora  mali je čin slobode.

I zato da, možda i mi, u stvari, pišemo svoju operu i imamo priliku da igramo glavnu ulogu kao junakinje.

Čin po čin.

Dan po dan.

Trening po trening.

Sa gracioznošću, hrabrošću i strpljenjem koje samo žene posjeduju.