Žene najčešće odustanu ili pomisle da odustanu upravo u toj dolini smrti koja se nalazi tačno na pola puta između prvog entuzijazma i pravih rezultata.

Na početku svi govore:

“Bravo, odlučila si da misliš na sebe!”

“Hajde, dobro će ti doći!”

“Super izgledaš, samo nastavi!”

A onda dolazi ono teško.

Kada rezultati još nisu vidljivi, a ti si već iscrpljena.

Kada moraš preskakati hiljadu prepreka da bi odvojila samo jedan sat za sebe.

Kada ti kažu:

“Šta ti to sve treba?”

“Ma pusti, kasno je sad…”

“Opusti se, zaslužuješ nešto slatko…”

Ili te samo pogledaju onim pogledom kao da si neka "fanatična fitness cura" koja gubi vrijeme.

Tu, baš tu, dolazi onaj najgori dio.

Osjećaš se sama.

Neshvaćena.

Nepravedno osuđivana.

Tijelo te izdaje, volja te izdaje, a ponekad i oni koji su rekli da će biti uz tebe nestanu baš kad ti najviše trebaju.

Taj trenutak između početka i transformacije je pun sumnji, odricanja, boli, dana kada ti se ne ustaje iz kreveta.

Ali baš tada se sve odlučuje.

Jer kad stignu rezultati, kad zasjaš energijom i samopouzdanjem, kad se opet osjećaš dobro u svom tijelu i svojoj koži, svi će se pojaviti:

“Znala sam da ćeš uspjeti!”

“Predivno izgledaš!”

“Kako uspijevaš biti tako dosljedna?”

Niko se neće sjećati "pustinja" kroz koje si prošla da stigneš tu.

Ali ti hoćeš.

I bit ćeš ponosna.

Ne zato što si pobijedila za druge.

Već zato što nisi odustala zbog njih.

Na putu do zdravlja i unutrašnje snage, nije početni entuzijazam niti završni aplauz ono što pravi razliku.

Već hrabrost da sama pregaziš pijesak.