Ma neće ništa da radi!
Ma nema pojma kako se to radi!
Kad nešto uradi, meni napravi dupli posao!
Dakle, pokušavaš delegirati, ali je teško, misliš da tvoj partner/suprug ili djeca (osim ako nisu baš male bebice) nisu u stanju to učiniti kao ti, da oni to ne žele ili da nije njihova odgovornost u patrijarhalnom okruženju punom predrasuda i lažnih uvjerenja.
U poslovanju, delegiranje je temeljna vještina koja uključuje prvo regrutiranje, zapošljavanje i obuku osoblja.
U privatnom životu niti regrutiramo niti zapošljavamo ljude s kojima dijelimo živote i koji bi trebali biti aktivan dio porodičnog života i obaveza bez puno pitanja.
Ali ukoliko u određenom trenutku ne preuzmu svoje odgovornosti kada postoji potreba, da se dobrovoljno ponude da dijele obaveze i zadatke onda nema puno dileme...
"Porodični sastanak" i dogovoriti, reoganizirati i "trenirati" ih da preuzmu odgovornost, da rade kako treba i da budu samostalni u tome.
Dopusti da ti bolje objasnim.
Kao majke nastojimo živote naše djece učiniti što lakšima NE dopuštajući im da se bave normalnim stvarima poput pospremanja svoje sobe, učestvovanja (ne pomaganja) u pospremanju kuće, odlazaka u kupovinu, plaćanja računa i sl.
"Moraju samo učiti", ali većinu vremena provode (ispiraju mozak) na telefonu ili ispred video igrica.
Kao majka slažem se da oni zaslužuju trenutke slobodnog vremena, ali također sam uvjerena da moraju odrasti i shvatiti da nećemo uvijek biti tu da im sklonimo tanjire ispred nosa, da pripremamo za ručak ili večeru ono što oni žele (inače ne jedu) i pospremaju svoje stvari po kući.
Riskiram da zvučim kao "neprirodna" majka, ali oduvijek sam željela učiti svog sina samostalnosti i brizi za sebe.
Sada kada je daleko od mene, jer je odabrao fakultet u Rimu, ne brinem se što ne zna skuhati neko jelo ili što se ne održava urednim.
Naravno, kao i svi mladi, nije besprijekoran (kad odem u Rim, bacim mu neke stvari kojima je istekao rok trajanja iz hladnjaka, ponekad obuče malo izgužvanu majicu i odjeća mu stoji na vješalici nekoliko dana... ali u konačnici on kreće od dobre baze s velikim marginama za poboljšanje.
Vjerujem da je uloga roditelja da svoju djecu vole, odgajaju i podržavaju, a ne da ih tjeraju da postanu ništavila i da nam „gospodare“.
Kao žene i majke moramo prestati biti robovi i brkati to s gestom ljubavi.
Zapravo nije isto.
Ista stvar vrijedi i za muževe, partnere i roditelje.
Razmišljaj o tome kao da vodiš firmu umjesto svoje porodice.
Baš kao i u firmi, gdje postoje različiti poslovi za obavljanje i različiti zaposlenici kojima trebaš upravljati i pomoći im da bolje rade svoj posao, čineći ih produktivnim i korisnim za najbolje u firmi, tako i tebi treba sličan pristup s članovima tvoje porodice.
Čini li ti se ispravnim da sve radiš sama?
Čini li ti se ispravnim da drugi ignoriraju i uzimaju zdravo za gotovo tvoj rad unutar i izvan kuće?
Čini li ti se ispravnim šutjeti i trpjeti?
Mislim da nije ok.
Moraš izgraditi tim u kojem svi rade zajedno za dobrobit i sreću svoje porodice.
Važno je razumjeti da su delegiranje i podučavanje paralelne vještine s drugim vještinama i ključne su za uspjeh i dobrobit.
Normalno je ako ti u početku nedostaju ove vještine i ne ide ti baš od ruke.
Sve je to dio procesa ličnog i zajedničkog rasta, to je putovanje učenja.
Porodice koje imaju unutrašnje komunikacije i otvorenost onda će biti lakše, ali ako to nije slučaj od strane tvoje porodice onda imaš drugih problema i bolje bi bilo da ih rješavaš jedan po jedan za svoje i opšte dobro.
Dakle, ako pokušavaš delegirati i misliš da je to teško, u pravu si.
Ali jedini način je postati bolja i raditi na tome neprestano.
Kako kažu: "Žaliti se nije strategija."